[Politika i gospodarstvo] – Majicama ulaz zabranjen
Već znate moj stav o tegobama proživljavanja predzadnjeg sata petkom i vjerujem da su mnogi od vas prolazili slične muke u svojim đačkim danima. No, ovaj je petak trebao proći sasvim drugačije, a iskreno govoreći i čekam ga otkako je otpočelo drugo polugodište, odnosno od kada su nam najavili posjet Hrvatskom državnom saboru – 27. veljače 2019. godine. Profesor PIG-a vodi nas na terensku nastavu.
Politika i gospodarstvo
Najljepše u terenskoj nastavi, kao što svatko od vas zna jest činjenica što 45 minuta jednog nastavnog sata svakako nije dovoljno za istu. Utoliko smo ovaj petak prošli s tek tri sata nastave, a ostatak u putu i konačnom dolasku pred suvremeni TV spektakl na Markovom trgu. Moj stari je redovito znao gledati prijenos sjednica Sabora na HRT-u. Danas ih više ne gleda, i to kako kaže ‘iz protesta’. S druge strane, sada ih ponekad ja znam pogledati, ali si prije početka prijenosa svakako napravim kokice. One u mikrovalnoj za dvije i pol’ minute. …Ljudi misle da je pohvalno što su maturanti zainteresirani za takve stvari, a ja mislim da je to samo još jedan oblik zabave. Nekome skrolanje kroz instagram storyje, drugome sjednice i prijenosi Sabora.
27. veljače – svi u ružičastome u školi
Doduše, treba reći još i jednu stvar – 27. veljače je u našoj školi već godinama događaj od značaja. Ljudi ga nisu odmah na početku obožavali, ali s vremenom su ga zavoljeli i postao je stvar o kojoj se priča i tjedan dana unaprijed i to upravo među učenicima. Naravno, dan je rozih majica, a s obzirom da ja tu i tamo volim glumiti štrebera, reći ću vam i vrlo konkretno o čemu je riječ. Kao globalna reakcija na borbu protiv zlostavljanja i čin učeničke solidarnosti u jednoj Kanadskoj školi, dan ružičastih majica prešao je geografske i kulturne granice i postao simbolom borbe protiv svih onih bezobraznika koji se osiljuju na slabije ili manjinske.
A svi smo nekada bili slabiji ili manjina u odnosu na nekog ili neke i nemojte se lagati da tome nije tako. Treba reći još i jedno: 27. veljače, proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv nasilja upravo po volji i glasanju Hrvatskog sabora. Utoliko je i logično bilo spojiti ova dva događaja – otišli smo u Sabor i to dakako u bojama nenasilja, tj. našim ružičastim majicama koje su se baš za ovaj dan, već prošloga tjedna prale i peglale.
Znojenje uspinjanjem pješke na Gornji grad
Dva su razreda učenika za vožnju uspinjačom previše pa je odluka pala na znojenje uspinjanjem pješke na Gornji grad. Konačno ispred i konačno ulazak unutra. Prolazimo kroz dramu sigurnosnog sustava, kao da uskoro slijedi let avionom. Gužvamo se, naguravamo. Pa nas vraćaju: ‘nešto ti zvoni mali, jel’ ostalo kovanica u hlačama?’ Vadim preostale požutjele lipe i ponovno pokušavam. Opet zvonim. U nekom im se trenutku više nije niti dalo pa su nas naprosto propustili. Potom smo krenuli prema saborskoj galeriji, a u tom se trenutku pred nama stvorio zaštitar u onom klasično-uštirkanom i crnom odijelu pružajući otvoreni dlan ispred našeg predvodnika uče i zaustavljajući nas u maniri prometnog policajca i znakovitog’stop’.
‘Ne možete na galeriju u tim majicama, ne dolazi u obzir!’ ‘Kako to mislite pa dan je borbe protiv nenasilja? Pa i neki sabornici sigurno nose ovakvu majicu danas?’ – u polunevjerici ustvrdio je naš profa. ‘Nikakva propaganda, reklame ili transparenti nisu dozvoljeni u ovim prostorijama, a poglavito ne od strane posjetitelja!’ – strogo je nastavio nabildani striček i bilo je očigledno kako mu se baš i ne razgovara. ‘Što vi to govorite? Nema politike u sjedištu politike? Kakve su to sada gluposti? Zar se ni zastupnici ovdje ne bave nikakvom politikom, propagandom ili reklamom?’ – profesor je sada već bio evidentno sarkastičan, no ovog s druge strane to nije omekšavalo, dapače. Uskoro su ih se pojavila još dvojica isto obučenih s istim bijelim opruga slušalicama koje se savijaju oko desnog uha.
‘…pa upravo ga je ovaj Sabor izglasao!’
‘Vi kršite naša prava! Mi moramo moći ući.’ – Maja se je trudila biti hrabra kao i obično, no ovog ju je puta čak i profa smirivao jer mu je bilo jasno da s ovima nasuprot nema zezancije i da su nas po potrebi spremni ko’ i poznate slučajeve zastupnika, iznositi jednog po jednog sve do izlaznih vratiju. ‘Ovo je nečuveno! Majice koje nosimo učenici i ja obilježavaju dan borbe protiv nenasilja …pa upravo ga je ovaj Sabor izglasao!’ – ‘Gospodine, ne znamo mi što je tko izlagasao niti nas zanima. Jedna škola nema ovdje što reklamirati. Ovo je institucija!’ – sada su govorili unisono poput kakvog kora.
Profa je shvatio da tu nema vajde i prihvatio da ga ovi uopće niti ne razumiju. Matija je digao dva prsta i predložio da promijenimo majice što se meni osobno činilo kao kukavičko priznavanje poraza, ali i učo je shvatio da nas bez toga nikada neće uvesti u Sabor, a propalu terensku nastavu neće biti lijepo pravdati ni kod ravnatelja. Zaštitari su klimali glavama na Matijine riječi i izgledalo je kao da se odmah kuže. Filip je, ovog puta bez podizanja ruke i to poprilično rezignirano samo ustvrdio: ‘A što ako se sada nemamo u što preobući?’ …Ivo ga je podržao ‘Nismo baš ovdje očekivali striptiz’. Maja se toj dvojici inače nikada ne bi pridružila, ali prihvatila je teret zajedničkog aktivizma s haharima i dodala: ‘A bome ni sistematski. Gdje da se mi sada presvlačimo?’ …Zaštitarima to nije bilo teško pitanje pa su jednostavno naredili da izađemo van, ondje se preobučemo i vratimo natrag. Tko nema što preobući neka pričeka vani pa će mu iskustvo sabornice prepričavati ostatak.
Candy Crush saga na galeriji
Ovo je već ozbiljno razljutilo profesora pa se nije mogao suzdržati u cinizmu: ‘Pa nije baš toliko fantastično unutra da jedni još i čekaju iskustva s terena. Ili ćemo se svi preobući ili odlazimo odavde.’ Netko se iz suprotnog tabora smilovao pa ustvrdio ‘ukoliko ostane nekoliko učenika koji nemaju rezervnu odjeću, oni mogu ući na galeriju u posljednjem redu tako da ne budu vidljivi.’ Zahvalili smo se, iako ne znamo na čemu. Presvlačenje smo odradili, vratili se natrag i ušli. Tek sam tada shvatio zašto se je Matija radovao presvlačenju. On je ispod svoje ružičaste majice imao onu modru, stranačku koju se veselio pokazati. Učo to na prvu nije detektirao od znoja i živaca uzrokovanih prethodnim događajima pa se Matija nekako uklopio u gomilu. Bio sam siguran da će ga barem skužiti zaštitari i torpedirati ga van. Međutim, zaštitari ga jesu skužili, no umjesto da ga iznesu van jedan mu je od njih samo namignuo. Stisnuo sam zube pa shvatio – dan je nenasilja, ne mogu biti hipokrit.
Unutra smo se zadržali relativno kratko tek letimično slušajući prepucavanja i motreći dvojicu ili trojicu zastupnika koji su za vrijeme čitave sjednice sjedili zabačene glave i ispod klupa na mobitelima igrali ‘Candy Crush.’ Mi smo pak bili u svojim civilnim majicama nikog ne provocirajući, ništa ne reklamirajući, a kamoli propagirajući. Pitao sam se, ukoliko netko od nas jednom nažalost doživi što to znači biti manjina ili biti slabiji u susretu sa zlostavljačem, hoće li se više itko naći tko će u ovom društvu biti spreman postati naš David Shepard ili Travis Price? Po silasku s Markovog trga nisam bio jedini zabrinuti, vidio sam to i u profesorovim očima.
Prethodne nastavke Politike i gospodarstva pročitajte ovdje.
____________________________________
Napomena: U rubrici Politika i gospodarstvo svaka slučajnost je nenamjerna, a svi likovi su izmišljeni
