Završila u komi, naučila ponovno govoriti i maturirala

Martina na dodjeli nagrade Ponos Hrvatske, za heroja 2009. godine

 

Na svakodnevnom putu do škole dvije djevojke sjele su u autobusu na stepenice pokraj vrata. Ispale su iz jurećeg autobusa i jedna je poginula nedugo nakon nesreće, a druga završila u komi. Martina Rukavina se probudila iz kome, ne znajući jesti, govoriti i kretati se, ali pet godina kasnije sve je svladala i uz to – maturirala. Danas je nasmiješena maturantica ponosna na svoj uspjeh, a ovo je njena priča.

Ponovno učila jesti i govoriti, a nakon 5 godina uspjela maturirati

Martina Rukavina je zajedno s prijateljicom Katarinom na svakodnevnom putu do škole u Pleternici sjedila na stepenicama autobusa tik uz vrata. U jednom trenutku vrata autobusa su se otvorila i one su ispale te udarile glavom u metalni branik uz rub ceste. Prijateljica Katarina je od zadobivenih ozljeda umrla, a Martina je završila u komi.

Nakon dugog razdoblja u komi, morala je ponovno naučiti kako jesti,govoriti i kretati se. Nakon 150 dana uspjela je progovoriti. Zbog dugotrajne rehabilitacije osnovnu školu završila je u Krapinskim toplicama. Srednju školu je upisala u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava u Zagrebu, te nedavno maturirala za zanimanje pomoćne grafičarke.

Uspješno maturirala, ali nedostaje joj Zagreb i prijatelji

Nije joj bilo lako izabrati smjer u srednjoj školi. – Prvo sam izabrala zanimanje upravnog referenta, no to mi je zaista bilo teško, pa sam odlučila probati za pomoćnu grafičarku, rekla nam je Martina. Pri biranju tog smjera ohrabrujuće joj je bilo saznanje da tamo već ima dosta prijatelja, stoga nije požalila.

Iako joj je drago što je srednja škola iza nje, kao i matura koja joj nije predstavljala veliki problem, Martina je tužna što je sve gotovo. – Nedostaje mi Zagreb, škola, učenje i prijatelji, sve mi nedostaje, kaže naša sugovornica koja ljetne dane krati na praznicama kod bake.

Jedina želja joj je potpuno osamostaljenje

Hrabra Martina uspjela je prebroditi tešku nesreću ali i ostati skromna. – Ne znam što ću raditi u životu, ali kakva su vremena, želim samo raditi nešto i imati plaću kako bih jednom mogla voditi sama svoj život.

Put osamostaljenja nije lagan, pa se njeni snovi uglavnom vežu uz nastavak rehabilitacije. – Želim se do kraja oporaviti, da ne ovisim ni o kome i da ne trebam tuđu pomoć.

Više puta tijekom razgovora Martina je naglasila kako su joj najveća podrška kroz zadnjih pet godina bili roditelji koji su uvijek imali razumijevanja za nju. – Tata me svaki tjedan vozio na rehabilitaciju, nikad mu nitko nije pomogao s troškovima, no on je uvijek bio tu za mene i nije previše pitao, zaključila je ponosna sugovornica.

Odgovori