Pretraga

Ripper: ‘Genijalno je da u svojim 40-ima možemo još uvijek biti napeti tinejdžerima, a da nismo otplutali u banalni pop proizvod’

A- A+

Već preko 20 godina prisutni na sceni, s osam studijskih albuma iza sebe i pet singlica, Pips, chips & videoclips definitivno su istovremeno najdugovječniji i najindividualniji bend u nevelikoj nam državi. Krenuvši odlučno s jedinstvenim zvukom i dotad neviđenom lirikom u poratnom bunilu nacionalizma, privatizacije i građenja porušenog, Pipsi su se izgradili u jedan prepoznatljiv, jedinstven i nepretenciozan bend. Kako sam Dubravko Ivaniš – Ripper kaže, imaju određen krug, auditorij civilizacijske razine neusporedive s bilo kojom drugom publikom. U nastavku pročitajte što je sve frontmen Pipsa otkrio u velikom intervjuu za Srednja.hr.

http://www.pipschipsvideoclips.com/

Posljednji album koji su izdali 2013. godine, ‘Walt’ donio je osvježenje na scenu poput proljetnog pljuska koji nitko nije očekivao, a u jednoj recenziji rečeno je da je ‘Walt’ najuvjerljivije djelo Pipsa 21. stoljeća, lijep i moderan album domaćeg rocka kakvih nemamo mnogo te, vrijeme će pokazati, izvanvremenski klasik.

Kako je napisao Zoran Stajčić za ravnododna.com, frontmen grupe Pips, chips & videoclips Ivaniš se ‘u tekstovima ne bavi populističkom lirikom, nego ide puno dublje. Skenira generaciju. Žrtve smrada iz kanalizacijske rupe. Ono u čemu se lako prepoznati bez obzira jeste li pripadnik onih koji uzgajaju rak praćenjem informativne strave i užasa ili furate ignorantski stav. Secira i odnose u vezama, svakodnevnu prijetvornost i ubojiti ritam beznađa, ali kroz osjećaje bez da je u ikoga poimence upro prstom, a opet politički korektno’.

Izdvojeni članak

Večeras svi u Vintage Industrial Bar: Grafička škola organizira humanitarni koncert ‘Rock For Ritz’

Autori najnogometnije pjesme u Hrvata, ujedno i Dinamove himne ‘Dinamo ja volim’ predstavili su ‘Walta’ u Tvornici i u Domu sportova, a zatvorili su i ovogodišnje ‘Gričevanje’ odličnim koncertom na koji je htjelo ući i više ljudi nego što je bilo prostorno moguće. Komunikacija s publikom bila je na zavidnoj razini, a bend i više nego spreman za nezaboravan koncert.

Donosimo veliki intervju s frontmenom Pipsa, Dubravkom Ivanišem – Ripperom… ili Daddyem, kako vam drago, u kojem govori o novom albumu, bendu, publici te što se promijenilo u odnosu na početke stvaranja Pipsa.

Ripperu, ili kako da te sad zovemo, Daddy? Što se promijenilo, zašto Daddy? 

Stvarno je nebitno, ne marim mnogo za to kako me zovu. Sasvim dobro se snalazim i s pravim imenom i prezimenom. Sad sam valjda dovoljno odrastao da ga prihvatim bez potrebe za skrivanjem.

Pipsi su se s ‘Waltom’ vratili na velika vrata, kako je došlo do novog albuma, gdje ste crpili inspiraciju?

Puno više vjerujem u svakodnevni rad, konstantu, nego u inspiraciju. ‘Muze moraš sam naganjati, inače one odoše da jebu nešto mlađe’, rekao bi moj buraz Dino Šaran. Samo u stalnom istraživanju sebe samog, što je najčešće i vrlo naporno, dolaziš do novih pitanja ili se nešto pitaš s druge pozicije, na drugi način. Pitanja su temelj, ono bitno i opće, ono svima nama zajedničko. Odgovori su, ipak, samo subjekcija ili ih najčešće niti ne znamo. Lijepo je saznanje da ne postoje odogovori na sva naša pitanja. Zato pišemo pjesme.

Izdvojeni članak

Evolucija publike na rock koncertima

Promovirali ste ‘Walta’ u prosincu u Tvornici. Kako ste doživjeli koncert, atmosferu? Kakva je bila publika i koliko se ona po vašem mišljenju promijenila od ‘Fred Astairea’ i ‘Dernjave’?

Mi smo u svojem gradu u zadnjih 20 godina odgojili određen krug, auditorij civilizacijske razine neusporedive s bilo kojom drugom publikom. U to bih možda teško povjerovao da mi Yaya nebrojeno puta nije ponovila ‘ovi tvoji su drugačiji’. Svatko tko je nazočio, bilo u Tvornici, bilo na Gričevanju, bilo to i prije više godina u Boogaloo-u i ili u Vintageu zna o čemu pričam.
Usporedivo s drugim brendovima (napominjem; BRENDOVIMA, a ne samo bendovima) koji traju više od 20 godina, filtriranje publike je dinamički proces, dolaze nova djeca.

Mi danas imamo i klince koji su čuli samo ‘Walta’. Uh, to je genijalno da u svojim četrdesetima možemo još uvijek biti napeti tinejdžerima, a pritom nismo otplutali u banalni pop proizvod. Zato možemo govoriti o neuništivosti Ideje, one na kojoj smo dojeni, iste one kojoj smo sad nositelji i dostavljamo je klincima koji dolaze poslije nas.

U vrijeme krize kada većina pjevača i bendova, koji dugo nisu napravili ništa novo pokušava ‘veliki comeback’ pa u nemalo slučajeva to prođe kao potpuni fijasko iz kojeg se ne može iščitati ništa doli potrebe za novcem, Walt je pravo osvježenje. Jeste li očekivali ovakav uspjeh albuma i ovako dobar prijem kod publike?

U životu zaslužuješ i dobro i loše. Ne znam definirati što je to uspjeh, mi smo ipak reprezenti potisnute, na neki način alter kulture Ne doživljavam sve ovo oko benda kao comeback jer nikada nigdje nismo ni otišli da bi se sad vraćali. U prijevodu, Pipsi su jedan od najznačajnijih bendova zadnjih 30 godina u Hrvatskoj, to je sad već notorna činjenica. No, to ne ističem kao alat samopromocije, nego percipiram kao mandat, kao veliku odgovornost za ono što radimo.

Walt Disney, svi znamo tko je on bio, no tko je on za Daddya i Pipse? Što vam on predstavlja i zašto ste nazvali album njegovim imenom?

Metafora Walta Disneya sinonim je za vječnu mladost, neuništivost nade i djeteta u nama. Sinonim je za slatku laž o vječnosti u koju želimo vjerovati do kraja jer nas hrani i daje razloga našem postojanju.

Izdvojeni članak

Fotogalerija: Žestoka svirka na rock natjecanju zagrebačkih srednjoškolskih bendova

U današnje vrijeme kada su gay zajednice prihvaćene ili puno prihvaćenije nego u 90-ima, a vrijeđanje istih potpuno neprihvatljivo, što je s pjesmom ‘Mogu ti reć’ u kojoj se više puta ponavlja obraćanje pripadnicima gay zajednice s ‘pederu’. Jeste li imali možda karakterizaciju te pjesme kao vrijeđanje te kako je ona prihvaćena kod publike? O čemu govori ta stvar?

Pjesma je o mojem hetero frendu koji mi se, u nekom periodu, nije javljao pola godine. Kako ga jako volim i jako mi je falio i zato sam ga iz najveće moguće ljubavi u pjesmi prozvao pederom. Dakle, ako je on peder, onda sam i ja peder i ne znam tko bi mogao s tim imati problema. On se baš od srca nasmijao kad sam mu priopćio o kome je u pjesmi riječ.

Samo mi je savjetovao, to je još bila demo faza tog songa, da u kodi malo smanjim frekventnost ponavljanja predivne pjesničke slike ‘jebenog pedera’ (smijeh), što sam i poslušao na koncu smanjivši 12 ‘jebenih pedera’ na 11 (smijeh). A kaj se tiče vrijeđanja, da sam homoseksualne orijentacije, ovo bi mi bila najdraža pjesma na albumu!

‘Walta’ uspoređuju s Radioheadovim ‘In Rainbows’ kao zaokret prema jednostavnosti, a usmjerenog naprijed te bez pretenzija da bude više od zbirke pjesama. Što mislite o toj usporedbi, slažete li se s tim?

Naravno da je sve što radim zaokružena cjelina, pa je takav slučaj i s ‘Waltom’. Umjetničkim djelima pretenzija je imanentna, uopće kad radiš nešto iz ničega, kad tišinu pretvaraš u zvuk, to je već ogromna manipulacija. Jedino je bitno da ta pretenzija samoj sebi ne bude svrha, odnosno da bude platforma ljepoti, a ne njen kavez.

Kako se čini, ‘Walt’ je prilično introspektivan album. Kako ste se odlučili na putovanje najdubljim bespućima sebe i kakav je osjećaj pretočiti sebe u pjesmu kao primjerice sa pjesmom ‘Sa mnom tebi je zima’?

Sjećam se, palo mi je na pamet šećući se po Ilici prema kući kako bi bilo zgodno da je sama smrt zapravo djevojka, da je čežnja. Vidiš, ‘Sa mnom tebi je zima’ je vjerojatno najbolji tekst na albumu, ali opet, on je u suživotu s muzikom napisao sam sebe i nije mi dozvolio da mu nadjenem smisao kakav sam ja htio. Pjesma je odlučila da smisao bude drugačiji i zapravo mi do dan-danas nije najjasnija.

Izdvojeni članak

Dvadeset zanimljivosti iz povijesti rock glazbe koje sigurno niste znali

Kada ste osnovali Pipse u Hrvatskoj je bilo poratno doba. Danas, 15-20 godina nakon sve je bitno drugačije. Koliko je onda bilo teško osnovati bend, probiti se, potpisati prvu ploču, a kako je danas po vašem mišljenju osnovati bend? Je li vama bilo lakše i koje su razlike u tome onda i danas?

Imati dobar bend, uopće baviti se muzikom podrazumijeva da svaki dan mnogo jedete govna. Govnima, baš njima i ničim drugim, hranite ono najvrijednije u sebi. Riječ je o kružnom toku govana u prirodi (smijeh). Bend nije za pičkice, pritom nije važno koja su vremena jer ako želiš zaista nešto napraviti od sebe i svog života nećeš izbjeći loše dane.

Imati bend znači ozbiljno se suočiti s pojmom slobode, a za to treba biti mentalno jak. Sloboda nije zajebancija iz reklame tele operatera. Uostalom, ljudi bi stalno htjeli da im je lakše, a ja se pitam ima li išta vrijedno u umjetnosti što je nastalo lakoćom? Možda se to laiku može takvim učiniti, ali vjerujte mi da takvo što ne postoji.

Koja je bila vaša vizija benda kada su osnovani Pipsi? Je li cilj bio uvesti brit pop u poratnu Hrvatsku u kojoj nije bilo puno profiliranih bendova u to vrijeme? Neki kažu da ste ‘opstali po svojim pravilima, gotovo izvan vremena’. Što vi mislite o tome?

‘Uvesti brit pop u Hrvatsku’, hahahahhaha. Zezate me. Od svoje desete godine htio sam imati bend, zapravo sam se samo takvim i vidio. Druga je stvar što sam obišao cijeli svoj mentalni kozmos da bi se u 25. vratio na početak, u svoj pješčanik, tamo gdje pripadam. Vi mi postavljate pitanje kao da sam nekakav investicioni fond, pa pozicioniram proizvod shodno stanju akcija na tržištu……(smijeh).

Ako želiš opstati, a naravno da želiš, moraš pronaći sebe, moraš se prepoznati i moraš svoj specifikum radom brusiti. To vrijedi za sve sfere, sva područja ljudskog djelovanja. Lako je ovo govoriti, malo je teže i izvesti, al ko te jebe, to je tvoj život i nosi se s njim.

Možeš li izdvojiti neki koncert po zanimljivosti, gdje i zašto vam je bila najbolja svirka u životu ili barem jedna od najboljih?

Tehnički gledano mi sviramo standardno dobro uvijek. No s vremena na vrijeme potrefi se frekvencija, sinkronicitet titraja s publikom koji jest nepredvidljiv, koji teško možeš manipulirati i ne možeš ga nikad sa sigurnošću predvidjeti. Da, riječ je o magiji rokenrol koncerata koja ne ovisi samo o bendu i čiji je veliki dio nazočna publika. Tada, bez imalo preseravanja, pričamo o vantjelesnom iskustvu, koje poništava ‘vi-mi’ poziciju, gdje su bend i publika jedno.

Izdvojeni članak

Deset najvećih buntovnika u povijesti rock glazbe

Što mislite o mladima danas i glazbi koju slušaju i s kojom se poistovjećuju, što ste vi slušali kada ste imali 18-20 godina, je li po vama tada bilo bolje ili je to danas?

Sad bih ja kao neki mudrac s Himalaje trebao prosuđivati o ljudima i vremenima. Nemam te afinitete, mada sam proveo predivnu muzičku mladost i djetinjstvo. Bendovi poput Haustora, Idola, Ekatarine bitno su utjecali na ono što dan-danas radim, zato uvijek govorim o Ideji, koja je univerzalna, ja sam samo morao osvijestiti svoju nositeljsku ulogu i tome pripadajuću odgovornost.

Koji bi album od Pipsa izdvojio kao najdraži i koja pjesma Daddya najbolje opisuje, to jest u kojoj si najviše dao sebe i svoj intimni doživljaj svijeta oko tebe?

Što sam stariji smatram da pišem bolje pjesme. Sve sam samokritičniji, precizniji, jasniji. Neka mi uspije više, neka manje, većina mi uopće ne uspije pa ih bacam i nikad ne objavim. Ne postoji savršeni song, kad bi ga uspio napisati više se ne bih bavio muzikom. Potraga za savršenstvom je modus operandi, prestankom potrage prestaje sve, svemu je kraj.

I za kraj, moram postaviti pitanje na koje dosta fanova želi čuti odgovor. Zašto na koncertima ne izvodite stvar, Dinamovu himnu ‘Dinamo ja volim!’?

Koncert je zaokružena cjelina, bitan je ne samo odabir songova već i njihov poredak. U tom svijetlu na koncertima izvodimo pjesme koje zadovoljavaju taj momčadski kriterij, stoga je moguće da najpopularniji igrači uopće ne izađu na utakmicu.

Share via
Copy link
Powered by Social Snap