Dobio sam tešku upalu krajnika pa se išao testirati na koronu. Moja avantura trajala je 8 dana

Meni je ove godine Božić malo uranio. Ne na lijepi način. Prošli sam tjedan dobio upalu krajnika pa tri dana umirao od bolova. Danas sam se, više preventivno, išao testirati na koronu. Svoju avanturu od osam dana zapisao sam u par, dobro možda malo više, redaka. Moram priznati da je sve skupa bilo dosta zanimljivo.

Mjesto za testiranje na Nastavnom za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar
Foto: Duje Kovačević, srednja.hr

Prošlu srijedu prijatelj je došao k meni nakon posla. Pogledali smo neki korejski horor film, dosta strašna stvar. Naručili smo pizzu i još se malo družili. Kad je otišao doma primijetio sam da me malo boli grlo i da se počinjem osjećati nekako malaksalo. Znate ono kad osjećate da ćete se razboljeti? E, baš tako.

Temperatura i bolovi

Zaspao sam oko ponoći i probudio se u 4:30. Snažna glavobolja, ne mogu progutati vodu od bolova. Mjerim temperaturu, preko 39 stupnjeva. Odlazim do ogledala i kužim da su mi krajnici baš u krajnje gadnom stanju – natečeni i puni nekakvih naslaga. Događa mi se to već pet godina. Gnojna angina, doduše nešto ozbiljnija nego kod drugih ljudi ako uzmemo u obzir da sam zbog nje hospitaliziran već nekoliko puta. Ove je godine Božić samo malo uranio u odnosu na ranije.

Ujutro zovem doktoricu, šaljem joj fotku svojih razorenih krajnika, ona prepisuje antibiotike i tablete za bolove. Kaže, ne vjeruje da je korona, simptomi su tipične upale krajnika. No, čut ćemo se. Četvrtak i petak, blago rečeno, umirem od bolova. Svaki zglob, mišić, glava, vrat, leđa. Tupu, debilirajuću bol osjećam u svakom trenutku. Kroz subotu i nedjelju temperatura počinje padati, bolovi polako nestaju, oteklina opada.

No, i dalje sam umoran. Više iscrpljen zapravo. Zovem opet doktoricu da mi kaže što da radim. Nije me stavila u izolaciju jer su mi antibiotici pomogli i generalno ne djeluje kao da imam koronu. A i nitko od mojih bliskih kontakata nije dobio nikakve simptome, niti sam ja bio u kontaktu s pozitivnom osobom.

Kaže da ostanem još nekoliko dana doma pa je usput pitam bih li se trebao testirati. Da odagnamo sumnju jer ovakav umor nisam osjećao još otkad sam na prvoj godini faksa prebolio mononukleozu. Kaže da će me sutradan naručiti za test.

Na test čekam tri dana

Ponedjeljak je poslijepodne i doktorica me po dogovoru naručuje na testiranje. Ja sam u tom trenutku u Zagrebu, a ona u Trogiru, sve obavljamo preko WhatsAppa. Stići će mi mail, kaže, s datumom i mjestom testiranja. Navečer tako saznajem da ću test odraditi na Zavodu za javno zdravstvo, odmah pokraj zagrebačkog Mirogoja. U četvrtak, u 13:30 sati.

A sranje, pomislio sam prvo. Još ću i potpuno preboljeti koronu do tada pa testiranje neće imati baš nikakvog smisla. No, prijatelji mi kažu da su njihovi poznanici čekali i po sedam dana. Sve da bi saznali da su pozitivni, ali bi im onda objasnili liječnici da im je izolacija svakako završila prije tri dana, jer su simptome dobili puno ranije. Ili bi saznali da su negativni. U svakom slučaju, testirali su se, izgleda, samo da bi postali ili ne postali brojka u dnevnim novinama.

Sudbonosni četvrtak

Stigao je i četvrtak. Ujutro mi kolegica govori da sam se mogao naručiti i na brzi test, njena je frendica iz Varaždina samo upisala ime svoje liječnice i dobila termin. E to sam i ja mislio, ali mi iz nekog razloga, ni na početku samog testiranja, ni sad nedavno nije prošla registracija. Odnosno, nisam ništa dobio na mail. Možda jednostavno nešto nisam uradio kako treba (što, poznavajući mene i banalne dnevne zadatke, uopće ne bi bilo čudno).

Ali ‘ajde, i doktorica je i sama rekla da bolje da odem na PCR  jer je pouzdaniji pa nisam htio ni pritiskati s tim brzim testovima. Na kraju se sve oduljilo. Od prvih sam simptoma moje upale krajnika pa do testa na koronu čekao točno osam dana. E, sad, kad je došao taj dan, trebalo je donijeti neke odluke. Od Dubrave do Mirogoja ne mogu baš prošetati. Vozačku ni auto nemam, bicikl – nemojte ni da počinjem. Nisam u izolaciji, ali opet, ni zbog sebe ni zbog drugih ne bih baš sjedao u tramvaj.

Mislim, više nemam nikakve simptome, skoro pa sam potpuno zdrav, osim antibioticima iziritirane probave. Ići ću taksijem, to je najbolje, mislim se. Zovem Bolt i idem put Mirogoja. Dolazim gore, očekujem puno sumorniju atmosferu, dočekuje me suprotno. Liječnici i volonteri nasmijani, među božićnim ukrasima, nekih desetak auta i još toliko pacijenata-pješaka vade podatke i uzimaju briseve. Šalteruše bi definitivno mogle nešto naučiti od njih, mislim se u sebi.

Zovu me da priđem bliže. Pitaju me imam li termin, kažem da malo kasnim. Lijepe nekakvu naljepnicu na epruvetu i mole me da se strpim još par minuta. Nakon nekog vremena, ponovno me zovu. Sjedam na stolac ispred malog kontejnera, liječnik me pita da još jednom potvrdim podatke. Spuštam masku ispod nosa, a duguljasti štapić ulazi mi u sluznicu. Nakon par sekundi struganja i pet šest kapi suza iz mog desnog oka (nisam plakao, to je refleksna reakcija😅) uzorak je uzet i test je gotov.

Ne-tako-sudbonosni četvrtak

Moj sudbonosni četvrtak je riješen. I čini se da nije baš tako sudbonosan. Prije nego što sam ustao i otišao od malenog kontejnera na Mirogoju, pitam tipa koji mi je uzimao bris kad ću dobiti rezultate i kako, hoću li dobiti poziv, mail…

Kaže dobit će ih moja doktorica, a za mail ću, kao, sam vidjeti hoće li stići ili ne. Zbunjuje me to malo. Četvrtak je, a moja liječnica radi još sutra, i to samo jutarnju smjenu. Što ako rezultati ne stignu do tada? Znači li to da moram čekati do ponedjeljka poslijepodne da saznam jesam li pozitivan ili ne?

Mislim, nije da mi radi nekakvu razliku. Više nisam bolestan, a i da nekim čudom ispadnem pozitivan, od prvih simptoma do subote moja bi izolacija, da je bila na snazi, taman istekla. No, svejedno sam zbunjen. Hodam od Zavoda malo niže put centra grada jer, nastala je gužva, pa nije baš pametno da zovem taksi i onda plaćam za svaku minutu provedenu u koloni.

Putem razmišljam i zovem staru. Kaže mi da su njene kolegice isto tako završile na testiranju i da su navečer poslale mail i tražile da im se tako dostave rezultati. Tako je i bilo, a njihovi su ih obiteljski liječnici tek dva dana nakon kontaktirali i ‘obavijestili’ da su pozitivne.

Nadam se da ću svoje rezultate dobiti sutra.