Država u kojoj malo što funkcionira sada se igra države s najslabijima – djecom s teškoćama

Navikli smo na to da mnogo toga u Hrvatskoj ne funkcionira i ne valja. U tome svakako prednjači politika, no u posljednjih nekoliko mjeseci, država i vladajući odlučili su se igrati države na najslabijima među nama. U neshvatljivom razvoju događaja, otočke obitelji s djecom s teškoćama uporno se sudaraju s gluhim zidom pokušavajući skinuti barem jedan dio bremena sa svojih leđa. To je Hrvatska, zemlja u kojoj se roditelji otočke djece s teškoćama već 10 godina, ponovite još jednom naglas – 10 godina, bore da besplatno putuju na kopno na neophodne terapije.

Roditelji djece s teškoćama već 10 godina čekaju besplatan trajektni prijevoz prilikom puta na kopno na terapiju | Screenshot: Nova TV

6:6. Omjer glasova saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku tijekom jučerašnjeg je dana priuštio novi hladan tuš otočkim obiteljima s djecom s teškoćama u razvoju. U borbi, apelima i inicijativama koje traju već 10 godina, te su obitelji i ovoga puta tražile samo jedno – pokretanje procedure za izmjenu jednog članka jednog zakona kojim bi ostvarili besplatan trajektni prijevoz na kopno kada s djecom putuju na neophodne terapije.

Što ‘dobrotvori’ hrvatske djece imaju protiv otočke djece s teškoćama?

Kako je ovo moguće?! Unatoč obećanjima, otočka djeca s teškoćama i dalje čekaju besplatan trajekt

Već smo o tome pisali; radi se o roditeljima koji sa svojom djecom i po nekoliko puta tjedno moraju trajektom na kopno. Država, odnosno, aktualni zakon omogućava im tek četiri subvencionirana putovanja godišnje. Kako im to niti približno nije dostatno, otočke obitelji troše i po 3.000 kuna mjesečno samo i isključivo na trajektni prijevoz. Izazovan život na otoku tako im je dodatno zagorčan. Valja imati na umu i kako se radi o obiteljima u kojima jedan roditelj najčešće ne radi jer skrbi za dijete pa nužan ‘trajektni trošak’ itekako osjete na manjku u novčanicima.

Potrebno je, dakle, izmijeniti jedan jedini članak zakona kako bi se muka ovih ljudi dokinula. Inicijativu je prethodno, u ožujku, odbacio saborski Odbor za pomorstvo, a jučer se ‘isprsio’ Odbor za zdravstvo. Odbijenice u oba odbora redom su podržali zastupnici vladajuće koalicije – HDZ-a i HNS-a. U ovome slučaju posebno čudi negativan stav mlađeg koalicijskog partnera koji je, navodno, u brak s HDZ-om ušao zbog dobrobiti i budućnosti hrvatske djece pa nije jasno što imaju protiv djece s teškoćama.

Obećanja koja se zaboravljaju putem

Otočku djecu s teškoćama, koja se bore za besplatan trajekt, čula je samo predsjednica: Gdje su ostali?

Odbijenica vladajućih, ukratko, kaže – nećemo mijenjati jedan članak u zakonu jer do kraja godine donosimo novi u kojem će to pitanje biti riješeno. Ako dobronamjerno pretpostavimo da je tome uistinu tako, zašto je problem do donošenja novoga zakona izmijeniti jedan članak i momentalno skinuti teško breme s leđa otočkih obitelji? Osim toga, predstoji saborska ljetna stanka, zastupnici su u klupama tek 15. rujna, nakon eventualnog donošenja novoga zakona treba računati i na nekoliko mjeseci implementacije zakona…

Dobronamjernost na stranu, realitet političkih obećanja kojih su se naslušali u udruzi ‘Brački pupoljci’ daje pouku da ne valja biti optimističan s onime što se obećaje iz Banskih dvora ili Pantovčaka. A obećavalo se svašta – ministar prometa Oleg Butković na sastanku na Braču obećao je hitnu proceduru izmjene spornog članka zakona, a kasnije se negdje po putu predomislio. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otišla je Bol, fotkala se s ‘Bračkim pupoljcima’, obećala svoju podršku u što hitnijem rješavanju situacije pa se putem u ispunjenju obećanja izgubila.

Hrvatska

Sve to je Hrvatska. Zemlja u kojoj ministar uprave 11 godina zaboravi upisati jednu od svojih brojnih nekretnina u katastar jer ‘nije moguće sve to pratiti’, i nikome ništa. Zemlja u kojoj ministru zdravstva ljudi umiru na ulici jer nema dovoljno timova hitne pomoći, i nikome ništa. Zemlja u kojoj ministrica regionalnog razvoja, ne posjedujući važeću vozačku dozvolu, automobilom udari dijete, i nikome ništa. Zemlja u kojoj ministrica demografije i obitelji, komentirajući obiteljsko nasilje, poručuje da je to jednostavno tako u braku, i nikome ništa. Zemlja u kojoj premijer, Veliki dedramatizator, igra ulogu kapetana ovoga broda koji pušta na sve strane, i nikome ništa.

Za njih ne mare Sabor, premijer ni predsjednica: Djeca s teškoćama godinama se bore za besplatan trajekt

Hrvatska je i zemlja u kojoj smo ‘u slučaju lex Agrokor vidjeli kako se zakoni mogu brzo donijeti, no kada je potrebno promijeniti dio zakona koji se tiče trajektnog prijevoza djece s poteškoćama u razvoju, tu stvari ne idu tako glatko’, kako su primijetile kolege s Nove TV. Zemlja u kojoj se roditelji otočke djece već 10 godina, ponovite još jednom naglas – 10 godina, bore da besplatno putuju na kopno na neophodne terapije.

Država, koja u malo čemu funkcionira, odlučila se igrati države i to s najslabijima među nama. I nikome ništa.

Dokle?

_________________________

*Komentar je stav autorice.

Odgovori