Pretraga

[Školska lektira] Bez uvažavanja prava učenika teško se mogu očekivati bitne promjene

Srednjoškolci bi pomoću lektire po završetku svog obrazovanja trebali postati cjeloživotni čitatelji. Međutim, ovaj se cilj ne ostvaruje već godinama, a uvođenjem državne mature i loše strukturiranim esejom suzbija se kreativnost učenika i profesora, a priprema za završni ispit iz hrvatskog jezika svodi se na reproduciranje podatak. Voditeljica Odjela za srednje školstvo AZOO-a Mirela Barbaroša Šikić u intervjuu za srednja.hr nam je otkrila zašto su izostale pozitivne promjene.

Voditeljica Odjela za srednje školstvo Agencije za odgoj i obrazovanje Mirela Barbaroša-Šikić za članak neprofitnog medija booksa.hr izjavila je kako se esej na državnoj maturi hrvatskoga jezika sveo na jednu razinu reprodukcije. Istaknuto je da takav pristup na završnom ispitu za srednjoškolce utječe i na samu nastavu. Prema riječima Barbaroše-Šikić, teško je od učitelja i nastavnika očekivati šarolikost i živahnost u pristupima, ako vrednovanje svedemo na podatke.

Da bismo provjerili što se promijenilo, suzbija li se i dalje kreativnost srednjoškolaca te koje bi novosti trebalo uvesti da se lektirni naslovi približe mladima, kontaktirali smo voditeljicu Odjela za srednje školstvo  AZOO-a pa smo dobili zanimljive odgovore i kritiku na sustav, ali i društvo u kojem živimo. Pročitajte intervju i saznajte u čemu je problem s lektirama u hrvatskom školstvu.

U članku Učenici bez prava na pogrešku, istaknuli ste kako se esej iz hrvatskog jezika sveo na jednu razinu reprodukcije: kada je djelo nastalo, tko su likovi i slično, pa da takav pristup utječe i na samu nastavu. Smatrate li da su do danas napravljene promjene koje će to promijeniti?

Ne bavim se sustavno analizom ispita iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi pa Vam više od navedenoga iz članka Učenici bez prava na grešku ne mogu reći. I dalje smatram da činjenično znanje o pojedinim razdobljima i autorima, o čemu se učenici ispituju i usmeno i pisano tijekom redovnoga obrazovanja, nije potrebno ispitivati na isti način na ispitu iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi. Kada sam se davnih dana uključila u rad prvoga povjerenstva za ispite iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi, razgovarali smo o drugačijim konceptima. Nažalost, tijekom vremena nije bilo ni snage ni volje za koncept koji smo predlagali, ni u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ni među nastavnicima, barem ne među onima koji su se jasno i glasno izjašnjavali o tome. Doduše, većina je šutjela.

Kad nudite novi koncept, nužne su promjene, u ovom slučaju novi koncept vrednovanja vještina, znanja i sposobnosti na materinskom jeziku podrazumijevao je odmicanje od dotadašnjega načina poučavanja na satima predmeta Hrvatski jezik. Za to nije bilo spremnosti, čak štoviše, nailazili smo samo na otpor, trebali smo braniti nešto novo bez jasne i konkretne podrške institucija koje su nas imenovale.

[ŠKOLSKA LEKTIRA] Miro Gavran predlaže koje knjige treba izbaciti, a koje uvrstiti u popis

Zašto je to problem i kakve su posljedice?

Problem je više nego složen jer je neproduktivno razgovarati o vrednovanju ako ne vodite računa o svemu onome što mu prethodi: nastavni programi, kvaliteta učitelja i nastavnika, oprema školskih i ostalih knjižnica, odluke obrazovne politike i slično. Vrednovanje je sigurno poruka svima u sustavu: ispit govori učenicima što trebaju pripremiti, učiteljima i nastavnicima čemu trebaju poučiti učenike, roditeljima što očekivati od škole. A škole? One se vole služiti rezultatima svojih učenika na ispitima državne mature da bi svima rekle koliko su uspješne, a onda i korak dalje, koliko su kvalitetne.

Nažalost, ako je kvaliteta škole svedena samo na ispite državne mature, bojim se da nismo na dobrome putu.

Naime, nije li za očekivati da učenici gimnazija budu uspješni na ispitima državne mature. Pa u njih se upisuju najkvalitetniji učenici prema kriterijima koje je sustav digao na razinu važnoga. Stoga natjecanje između pojedinih gimnazija u tome tko je bio uspješniji na ispitima državne mature smatram vrlo površnim pristupom u razgovoru o kvaliteti škole, odnosno poučavanja.

Problem nije samo stanje poučavanja ovoga trenutka. Problem je puno dublji i teži. Naime, postavlja se pitanje: Što se događa kada utvrdimo da je poučavanje loše, neučinkovito, zastarjelo, neprihvatljivo… Tu, nažalost iz čitavog niza razloga, ne nudimo kvalitetna i produktivna rješenja. Još uvijek smo na razini opisivanja stanja i razgovora o vlastitoj nemoći, nismo spremni na preuzimanje odgovornosti… Tko je odgovoran ako učitelj, nastavnik ne poučava kvalitetno? Što tko treba činiti? Ako zavirite u zakonsku regulativu, pronaći ćete za mnoge stvari jasne opise. Druga je strana priče koliko smo produktivni u djelovanju.

[ŠKOLSKA LEKTIRA] Popis za srednje škole isti gotovo 20 godina

Dosta kritizirate trenutno stanje, ali spominjete i probleme pri rješavanju istog. Kako bi se stvari u hrvatskom obrazovanju mogle promijeniti i makar pomaknuti s mrtve točke?

Kako bi se stvari mogle promijeniti? Kvalitetnijim radom, svakako. Djelovanjem koje je bolje planirano, vođeno timski, interdisciplinarno. Još uvijek tako radi manji dio sustava. A to nije dovoljno za veće promjene koje bi bile vidljivije i koje bi donosile kvalitativni pomak.

To znači sljedeće: bilo koji ispit uvijek je u uzročno-posljedičnom odnosu s poučavanjem i učenjem. Nedostaje nam konsenzus o tome što želimo. Ako želimo da svi pristupnici polože ispit državne mature, onda će to utjecati na to kakav ispit sastavljamo i kako određujemo razinu prolaznosti. Ako odredimo koje kompetencije i na kojoj razini svaki pristupnik na ispitu mora moći i znati pokazati, onda će ispit biti drugačiji. Znamo li što želimo i što hoćemo?

Što treba mijenjati u pristupu lektiri općenito?

Uvijek se iznova govori o tome da kod nas popise lektire donosi ministar. Tako je još uvijek. Možemo činiti ono što smo sami odredili da možemo.

Ono što smatram da treba mijenjati u okviru određenoga jest ono što radim u neposrednom kontaktu s učiteljima i nastavnicima – npr. učenikovo pravo na izbornost onoga što čita – jedna je od meni izuzetno zanimljivih tema. Zanimljivo je vidjeti kako tu temu shvaćaju nastavnici – u istom sustavu, u istoj zemlji, s istim nastavnim programom… Vrlo različito. A sve je navedeno u nacionalnom dokumentu – u Nacionalnom okvirom kurikulumu. No, znamo li mi uopće ovoga trenutka koji je status ovoga dokumenta?

Kada me pitate o pristupu lektiri, nije jasno na što mislite. A bojim se da to mnogima nije jasno. Je li lektira isto što i ono što zovemo čitanjem? Vrlo često se lektira izjednačava sa čitanjem, odnosno očekuje se da dijete, mladi čovjek postane cjeloživotni  čitatelj kada i ako pročita sve lektirne naslove. No to nije tako. Nažalost, mnogo učitelja i nastavnika vjeruje u suprotno. I ne samo oni. Kada sam u spomenutom članku rekla da se neki lektirni naslovi trebaju naći u lektirnome popisu jer nam govore o vlastitom identitetu, onda se taj kriterij dovodi u pitanje iz kojekakvih razloga. Kada je svojedobno moja kolegica i sustručnjakinja u novinskom članku navela neka konkretna djela o kojima bi valjalo razmisliti s pozicije današnjega čitatelja, naišla je na mnogo toga što ne bismo mogli nazvati primjerenim dijalogom. Sve to me uvjerava da bismo mi nešto htjeli, no nismo baš sigurni što: misliti na djecu (naročito ako su naša vlastita), a onda ipak malo na tradiciju, ali onda ipak i na kritičko mišljenje ili suvremene naslove koje objavljuju današnji nakladnici… Ili bismo trebali naručiti nekoga izvana da nam sve to osmisli jer se sami o tome ne možemo dogovoriti.

Dakle, čitanje je nešto puno šire i važnije od lektire. Lektira je samo jedno od čitanja. Čitanje je nešto što mora biti zanimljivo, što želimo, što u nama budi strast, što nam je važno i u čemu uživamo… Mogu li to biti lektirni naslovi? Ili, mogu li to biti baš svi lektirni naslovi?

[Anketa] Ovo vam je najdraža školska lektira

Kakav bi popis bio primjereniji za ostvarivanje cilja, prema kojem bi učenici trebali postati cjeloživotni čitatelji?

Popis tekstova za cjelovito čitanje (mislim da je to svakako bolji naziv onoga o čemu valja razmišljati) treba se sastojati od onoga što sustav želi da pročita svako dijete određene dobi. On se može sastaviti na mnogo načina. Ovaj koji trenutno imamo je strog i krut. Popis može sadržavati i dio obveznoga i dio po izboru učitelja – nešto takvo imamo u okviru Nastavnog plana i programa za osnovnu školu.

Popis može biti velik broj naslova (na temelju konsenzusa većeg broja predlagatelja i na temelju jasno izrečenih kriterija), a učitelj / nastavnik sam odabire što će čitati sa svojim učenicima.

Popis može (ali i mora) uvažavati i ono što konkretni učenici čitaju. Važni su njihovi argumenti koji govore zašto nešto čitaju, kako su to odabrali i kako vrednuju to što čitaju. Bez uvažavanja učenika i njihova prava na čitanje teško se može očekivati bitnih promjena.

I na kraju: davno je Daniel Pennac u knjizi Od korica do korica napisao 10 prava čitatelja. Na njih često podsjećam učitelje i nastavnike koji su mi povjereni da s njima radim, često upravo o tim jednostavnim rečenicama želim s njima razgovarati:

1.    Pravo da čitamo.
2.    Pravo da preskačemo.
3.    Pravo da ne dovršimo.
4.    Pravo da ponovo čitamo.
5.    Pravo da čitamo bilo što.
6.    Pravo na zanos.
7.    Pravo da čitamo bilo gdje.
8.    Pravo da pabirčimo.
9.    Pravo da čitamo naglas.
10.  Pravo na šutnju.

[Školska lektira] Bez uvažavanja prava učenika teško se mogu očekivati bitne promjene
Share via
Copy link
Powered by Social Snap