Pretraga

[Glas učenice] ‘Što se s nama događa, svi imaju nešto za reći kad zagusti. A zašto se šuti dok je sve ‘dobro’?’

A- A+

Otkako je započela online nastava, a sada smo već u šestom tjednu njena izvođenja, na našu e-adresu ne prestaju stizati pisma čitatelja, pretežito učenika. I dok manji broj njih hvali online nastavu, više je onih koji joj kroz pisma upućuju kritike. No, ovih dana stiglo nam je malo drugačije pismo. U njemu se učenica 1. razreda III. gimnazije u Splitu,  učenica Petra Koceić-Bilan, pita zašto svi imaju nešto za reći u kritičnim situacijama, a šute kada je sve dobro. Osvrnula se i na problem generalizacije kojoj su mladi podvrgnuti i kako se zbog toga nitko nikada nije ispričao izvrsnima te ističe kako su najveće prepreke ‘one o kojima nitko ne govori’, ali i da se ‘epidemiološka situacija našeg zaraženog društva neće se riješiti tako da ostanemo doma’. Petrino pismo u nastavku prenosimo u cijelosti.

Foto: Jan Baborák, Unsplash

ŠTO SE S NAMA DOGAĐA?

Štrajk.
Korona.
Odgađanje mature.
Propadanje obrazovanja.

Izgleda da svi imaju nešto za reći u kritičnim situacijama. Odjednom su učenici kadri spustiti kišu opaski na funkcioniranje sustava, na prenatrpanost materijalima na Loomenu, na profesore koji bi trebali stati na loptu i shvatiti da nismo svi super djeca, na Ministricu koja još uvijek ne zna kako ćemo se upisati na fakultete i ostavlja našu budućnost na čekanju. Odjednom su roditelji kadri javno prozivati profesore koji su život posvetili svojoj profesiji i 24 sata dnevno trpe maltretiranja tih istih roditelja da su neprofesionalni zato što se bore ne za plaću, nego za dostojanstvo (naravno da ima onih koji to nisu zaslužili i takve stvari treba rješavati, takvih ima u svakom području, u svakom zanimanju, zašto lagati?). Odjednom društvo misli da ima pravo omalovažavati učenike školskih generacija 2019./2020., uvjereno da ti isti učenici nisu sposobni biti uspješni, pametni, da nemaju istu priliku kao i svi drugi prije njih da budu ono što žele ako se dovoljno potrude, da nisu sposobni gristi za svojim ciljevima i da čestica od nekoliko nanometara može ugasiti njihovu goruću mladenačku želju za znanjem i okrnjiti njihovo obrazovanje. Ja vam garantiram da ona to ne može i neće.

Izdvojeni članak

Maturantica VII. gimnazije ministrici na Fejs ‘zalijepila’ oštru poruku: ‘Jasno mi je da vama naše obrazovanje nije bitno’

Rekoh, svi imaju nešto za reći kad zagusti. A zašto se šuti dok je sve „dobro“? Nije ovaj virus, niti štrajk, ne, ništa od toga nije najveća prepreka našem obrazovanju. Najveće su prepreke upravo one o kojima nitko nikad ne govori. „Mladi ne čitaju.“ „Mladi su zatupljeni.“ „Mladi su po cijele dane na Instagramu.“ „Ne bih ti se ja vozio u avionu koji će neko iz ove generacije gradit’.“ Kad je zadnji put netko progovorio o generalizaciji kojoj društvo podvrgava mlade? Kad se zadnji put netko ispričao onim mladima koji uživaju čitajući knjige, koji ulažu u svoje obrazovanje, istražuju fiziku i povijest, koji su čitali Shakespeare a da nije lektira, kojima je važno pisati pravopisno točno, koji vole ići u kazalište, slušati rock glazbu i gledati filmove, kako one koje je režirao Quentin Tarantino, tako i trilere, a i dokumentarce o astronomiji? Kad se itko zapitao što ste to vi napravili da bismo mi, mladi, radili prave stvari, kakve smo uzore imali? Kad je zadnji put, bolje reći ikad, itko pomislio kako se osjeća dijete koje se želi razvijati u onome što voli, ali društvo mu je unaprijed zacrtalo put kojim treba ići da bi se više cijenilo: dijete zna da će ga Ministarstvo prije nagraditi ako bude uspješno u sportu nego u umjetnosti. Tu se nadovezujemo na još jedan problem-slaganje prioriteta. Ovoj državi to itekako treba. Zar ne postoji itko tko smatra da je zabrinjavajuće što u povijesti Državne mature postoje samo dvije osobe koje su napisale maturu iz Hrvatskog jezika sa stopostotnom riješenosti? Zar stvarno nitko ne smatra da ovaj sustav ima problem, zastoj, grešku, ako nam je lakše riješiti jednadžbu s 15 nepoznanica nego napisati esej na materinjem jeziku? I, što je najgore od svega, osobe kojezapravo savladavaju svoj jezik s rijetkom lakoćom i fantastično to prezentiraju, dobit će desetinu publiciteta koji dobivaju državni prvaci iz informatike kojima, naravno, svaka čast, ali nije pravedno. Dajem samo primjer, naravno, informatika i jezik jednako su vrijedni i u tome i jest problem. Tužno je kako su se svi napalili na prirodoslovce (ponavljam, svaka im čast, i ja sama obožavam matematiku), ali neki od njih nisu sposobni prevesti rečenicu s latinskog na hrvatski i pritom „osjećati“ pišu s „ije“. Lijepo bi bilo kad bi se učenici s različitim talentima prestali međusobno sukobljavati i kada bismo naučili dati jednako prostora svima jer, ne možeš biti znanstvenik bez jezika i elokvencije, baš kao što ne možeš nijedan posao raditi bez brojeva (ja prva jednako volim društvene i prirodne predmete). Gradimo ovu zajednicu skupa, svatko daje svoj doprinos i treba nam opće obrazovanje, zašto je to problem?

Izdvojeni članak

[Glas učenice] ‘Voljela da ovo pročitaju oni koji nemaju doticaja s online školom, ali svejedno ‘pljuju’ po njoj’

I tu sustav i društvo još jednom pokazuju svoju briljantnost u generalnom zapostavljanju mladih. Nije stvar samo obrazovanja. Ovdje je stvar o razvijanju empatije, duševnih i socijalnih sposobnosti, kritičkog razmišljanja, cijenjenja uzvišenih osjećaja, iskustva, razumijevanja ljubavi, mržnje, ponosa i osvete. Problem je u tome što nam mediji i vlast ne serviraju takvo obrazovanje putem novina i kampanji. Očito im treba mahati rukom ispred glave i reći: „Heeeej! Tu sam!!!“ da bi shvatili da ćemo i mi jednoga dana biti odrasli ljudi koji će utjecati na zajednicu lošim ili dobrim ponašanjem i da bi, sukladno tome, djecu trebali obrazovati da budu predani i odgovorni ljudi, a ne zvanja, funkcije i diplome. Kakav nam primjer daju saborski zastupnici koji psuju na službenim sjednicama, novinari koji objavljuju provokativne fotografije Kim Kardashian? Tko je išta učinio da mi budemo strpljivi i pismeni, da ne budemo nasilni i ne slušamo cajke?

„Što se s nama događa?“ nije pitanje koje će biti aktualno još mjesec dana do kraja pandemije. To je pitanje koje se tiče svakoga od nas i proziva svakoga od nas. Pravi problemi u ovom društvu postoje i mogu se riješiti. Ali neće dokle god budemo zakopavali glavu u pijesak i prebacivali lopticu na onoga drugoga- i ti, učeniče koji kažeš da ti Dostojevski ne treba u životu; i ti, profesore koji ne cijeniš sve darovitosti svakog učenika; i ti, novinaru, koji pišeš o starletama umjesto o humanitarnim akcijama i Mendeljejevoj kemijskoj olimpijadi; i ti, roditelju, koji si prvi primjer svakom djetetu i stoga nemaš pravo na primitivnost; i, naposljetku, svi vi- ministri, vijećnici, gradonačelnici, a osobito Vi, poštovana profesorice Divjak: razmislite radi koga ili čega ste na poziciji kojoj jeste i kakav nam svijet ostavljate na čuvanje. Jesmo li taj svijet stvorili mi ili vi? Ako mu vi ne pružite terapiju, kako ćemo mi? Epidemiološka situacija našeg zaraženog društva neće se riješiti tako da ostanemo doma. Samo da se zna.

Splitska gimnazijalka


Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka, Instagrama ili možete direktno na mail redakcija@srednja.hr poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s našim čitateljima!

[Glas učenice] ‘Što se s nama događa, svi imaju nešto za reći kad zagusti. A zašto se šuti dok je sve ‘dobro’?’
Share via
Copy link
Powered by Social Snap