Pretraga

Studiranje nikad nije bilo skuplje: Naši novinari se prisjetili koliko su mjesečno trošili na faksu

A- A+

Iako ne plaćaju visoke školarine i upisnine, studentima je studiranje daleko od besplatnog. Cijene svega idu u nebo. Privatni smještaj poskupio je i preko sto posto. Članovi naše redakcije – Martina, Duje, Ramona i Ana – počeli su studirati u različitim periodima u posljednjih desetak godina. Prisjetili su se koliko su mjesečno trošili.

studenti, studij, studiranje

Foto: Pexels

Kako velika većina studenata u Hrvatskoj ne mora plaćati visoke školarine i upisnine, kroz godine se razvio mit da je studiranje – besplatno. Istini za volju, država iz proračuna – koji pune porezni obveznici – financira veliki dio studiranja svakom redovnom studentu na javnom visokom učilištu. No, troškovi i dalje postoje.

Kapaciteti u studentskim domovima gdje se, još uvijek, plaća dosta niska cijena smještaja, su ograničeni i svake godine otprilike 6 tisuća studenata ne uspije ostvariti pravo na smještaj u domu. To znači da moraju naći privatni smještaj i plaćati ga i do nekoliko tisuća kuna mjesečno. Tu su troškovi prijevoza, hrane, osnovnih higijenskih potrepština, odjeće…

Cijene svega navedenog otišle su u nebo. Privatni je smještaj u najmu poskupio i preko 100 posto, a iznosi koje studenti izdvajaju za sve ostalo rastu iz dana u dan. Tema je to koja se povela i na jutarnjem kolegiju redakcije srednja.hr. Kako smo svi krenuli studirati u različitim periodima u posljednjih desetak godina, shvatili smo da su naši troškovi isprva bili drastično drugačiji. Članovi naše redakcije – Martina, Duje, Ramona i Ana – za ovaj su se tekst prisjetili koliko su, u različitim periodima, morali izdvojiti da bi pokrili mjesec studiranja u Zagrebu. Svi su, napomenimo, na studij došli iz drugih krajeva zemlje.

Izdvojeni članak
andrej plenković

Vlada predstavila mjere: Rastu stipendije studentima, potpora SC-ovima za prehranu, novosti i za škole

Martina: ‘Trošila sam do 1.400 kuna mjesečno’

Počela sam studirati 2010. godine i u svih pet godina studija moji su troškovi života bili otprilike isti, a to je između 1.200 i 1.400 kuna mjesečno.

Naime, budući da sam živjela u domu u razdoblju prije obnove paviljona na Savi, mjesečna stanarina iznosila mi je samo 200 kuna. U sklopu doma postojala je menza i sve obroke jela sam u menzi, na što bi dnevno trošila oko 20, maksimalno 30 kuna. Tijekom mog studija došlo je do promijene cijena u menzama – 2013. godine mijenjao se pravilnik pa je meni skočio s 4,40 kn na 6,50 kn, koliko je i sada. S time da su tada porasle i cijene nekih drugih prehrambenih artikala u menzi jer je država subvenciju na njih sa 73,65 posto spustila na 50 posto pa smo razliku plaćali mi studenti. To bi značilo da bi obrok izvan menija plaćala između 10 i 18 kuna, ovisi što uzmem, kako je i danas.

Kava je bila oko 10 kuna u kafiću u blizini faksa, ali bismo otišli svega jednom ili dva puta tjedno. Na izlaske nisam puno trošila, možda 30-40 kuna po izlasku za neko najjeftinije vino koje bismo pili prije odlaska u klub, a onda još u klubu uzmeš jedno ili dva pića. Ali ni ti izlasci nisu bili prečesti, par puta mjesečno.

Studirala sam na fakultetu na kojem se većinski za ispite bilo dovoljno pripremati pomoću skripti i nije bilo potrebno kupovati literaturu. Tako da bi na kopiranje skripti koje smo si sami radili ili ih ‘naslijedili’ od prijašnjih generacija potrošila oko 100 do 200 kuna po ispitnom roku, dakle to je trošak dvaput godišnje.

Na početku mog studija javni prijevoz u Zagrebu bio je besplatan za studente, samo smo trebali platiti izradu kartice 30 kuna. No 2012. se to mijenja pa je mjesečna cijena pokaza iznosila 120 kuna (kasnije je spuštena na 100). Pokaz nisam kupovala, do faksa bi ili kupila jednokratnu kartu ili se švercala, a natrag u dom sam obično išla pješke jer mi je to usput i bila besplatna tjelovježba.

Što se tiče studentskih poslova, jedno vrijeme tijekom studija sam radila za teleoperatera, a satnica je tada bila poprilično niska – na obuci 14 kuna, kasnije 16, maksimalno 18. Primala sam i državnu stipendiju, ali ne svih pet godina. Ona je većim dijelom mog studiranja iznosila 800 kuna mjesečno, da bi od 2014. godine ona porasla na 1.200 kuna.

Izdvojeni članak
fuchs stipendija

Velike novosti u dodjeli STEM stipendije: Jedna skupina studenata dobivat će 4.520 kn mjesečno

Duje: ‘Kad se sve zbroji, oko 2.100 kuna za mjesec’

Studirati sam počeo 2015. godine i uselio sam u stan s dvoje cimera. Svoj dio sam plaćao 750 kuna za stanarinu plus režije, što bi na kraju ispalo nekih 1.100 kuna. Na prvoj godini faksa roditelji su mi slali još oko 1.000 kuna za ostale troškove. Kad se sve zbroji, trošio sam mjesečno oko 2.100 kuna. Nekad bi mi brat dao nešto za izlazak, nekad netko od rodbine, ali to je bilo to.

Dok sam bio na faksu jeo sam u menzi, cijena menija je, kao i danas, bila 6,50 kuna i to je bilo sjajno. Međutim, živio sam u Novom Zagrebu i kad bih došao kući s faksa menze mi nisu bile tako blizu. Odmah u startu sam se ‘opekao’ s kuhanjem doma jer studentski budžet mi to, jednostavno, nije dozvoljavao, ako isključimo ona neka gotova jela. Na kave smo preko tjedna išli često. Kako sam studirao na udaljenom Borongajskom kampusu, kada bi imali pauzu od tri sata između predavanja, nismo baš imali izbora nego otići na kavu. Kava je tad koštala nekih 9 do 10 kuna, što nije bilo strašno. Mjesečno na prijevoz sam trošio 100 kuna za pokaz, ali pokaz sam kupovao samo na prvoj godini. Poslije sam shvatio da su mi pojedine karte jeftinije, a i počeo sam dosta hodati po Zagrebu. Kad bi baš ‘zagustilo’, švercao sam se.

Na drugoj godini faksa počeo sam raditi, a honorar mi je bio u prosjeku nekih 1.500 kuna. Od tada su mi roditelji nastavili samo plaćati stan koji je, bez obzira na moje česte selidbe, ostao u cjenovnom rangu, čak i nešto pojeftinio. Sve ostale troškove pokrivao sam si sam, a kada bi nestalo novca, što je na zadnjoj godini faksa često bio slučaj, imao sam kreditnu karticu. Nisam je, barem tada, još peglao na gluposti, ali ako bi mi trebala odjeća ili bi mi uletio neki veći trošak – primjerice, ako sam morao kupiti novi laptop – spašavala me.

Dvije godine diplomskog studija proveo sam u Budimpešti. Tamo sam od faksa dobio plaćenu školarinu, smještaj u domu te mjesečnu stipendiju u protuvrijednosti od 1.200 kuna. Roditelji su mi i dalje slali mjesečno još nekih 1.200 kuna, budući da u Budimpešti nismo imali jeftinu menzu kao u Zagrebu. Obrok u menzama faksa je bio između 15 i 20 kuna. Trošio sam mjesečno na prijevoz nekih 70 kuna, kave i hrana vani, kao neki luksuz, su bili dosta jeftiniji nego u Zagrebu. Nismo toliko često izlazili u grad budući da smo imali Bambus bar u sklopu studentskog doma, kao i trafiku, gdje smo mogli kupiti vino za 10 kuna i toliko, praktično, potrošiti za cijelu noć zabave.

Izdvojeni članak

Kreću mjere u domovima: Ograničava se temperatura grijanja i hlađenja, zabranjene prijenosne klime i grijalice

Ramona: ‘Radila sam za plaću od 2.500 kuna, upala sam u dugove’

U Zagreb sam doselila na prvoj godini diplomskog studija, i to za vrijeme karantene koja je uvedena zbog korone i neposredno prije potresa, znači početkom 2020. godine. Tada sam radila kao student za plaću od 2.500 kuna, ali treba naglasiti kako je to bio posao gdje se radilo maksimalno tri dana u tjednu što je na kraju ispala satnica oko 28 kuna, možda koju lipu više od toga, ali sam radila oko 90 sati mjesečno.

Imala sam sreću pa je stan bio od poznanika i nisu mi naplatili stanarinu dok malo ne stanem na noge, ali ja nisam stala na noge sve dok nisam završila studij. Pod ‘stala na noge’ mislim da kao student nisam zarađivala dovoljno da mjesečno pokrijem sve režije, račune za internet i hranu, a kamoli da sam još morala plaćati stanarinu, to jednostavno ne bi bilo moguće i morala bih opet putovati vlakom što mi nikako ne bi odgovaralo jer sam imala smjene nekada i do 23 sata, a posljednji vlak je išao u 22:30.

Iako je život s roditeljima bio lagodniji, jer sam mjesečno trošila oko 500 kuna na prijevoz (vlak i ZET) i imala sam samo svoj račun za mobitel oko 150 do 200 kuna, a ostalo su bile kave u pauzama predavanja, obroci u menzi i gableci na poslu, stvarno sam mogla ‘preživjeti’ s 2.500 kuna. No, kako je sav javni prijevoz bio ukinut u karanteni bila sam prisiljena zbog posla, kojeg sam shvaćala jako ozbiljno iako je bio studentski. Naime, radila sam u struci i bilo mi je bitno da pokažem da mogu računati na mene kako bih nakon studija imala kredibilitet kod poslodavaca. Zato sam se odlučila preseliti u Zagreb iako za to financijski nisam bila spremna.

Nakon godinu dana u tom stanu uspjela sam doći do dugova od 4.000 kuna jer sam svaki mjesec, ako sam htjela da mi ostane nešto do iduće plaće, morala ne platiti neki račun. Samo režije za stan su bile preko 100 eura, internet koji mi je trebao zbog posla na mobitelu i u stanu je slično koštao, između 500 i 600 kuna mjesečno i samo na to mi je otišlo više od pola moje studentske plaće. Najviše sam ipak trošila na hranu, kako mi u blizini stana nije bilo niti jedne menze morala sam si svaki dan kuhati jer nisam išla ni na faks na predavanja nego je sve bilo online. Znači samo sam išla na posao, nikakvi izlasci studentski, nikakve kave u kafićima, nikakva putovanja niti kupovanja – osim odjeće i obuće kada mi je trebala – samo sam radila i trošila plaću da živim.

Tako da sam još morala plaćati stanarinu od recimo 1.000 kuna, doslovno bih bila gladna. Naravno, moji su mi mogli uskočiti da sam ih tražila, ali jednostavno nisam htjela osim ako mi je baš bilo hitno ili ako mi od plaće, zbog pokrivanja nastalih dugova, nije ostalo baš ništa ili kada je plaća kasnila zbog SC-a što se znalo dogoditi skoro svaki drugi mjesec. Kasnije su nam dali da radimo i više od tri dana u tjednu, ali to nije dugo trajalo jer im je valjda bilo previše davati nam oko 1.000 kuna više svaki mjesec, a i tih dodatnih 1.000 kuna je otišlo na dugove. Na kraju sam, nakon dvije i pol godine što sam provela na tom poslu, morala prelomiti i pronaći drugi posao. Taman sam završavala faks, odnosno diplomski pa sam još kao student radila tri mjeseca na novom poslu i krenula raditi za ‘normalnu’ plaću. Tada sam se preselila u drugi stan gdje plaćam stanarinu od 2.500 kuna, što je moja cijela studentska plaća bila nekad, ali još neko vrijeme nisam došla do neke ‘normalne’ plaću koja bi pokrila te troškove.

Izdvojeni članak
student servis

Zakon kojim se povećava pravo studenata na zaradu ušao u javnu raspravu: Evo kako sudjelovati

Ana: ‘Danas se s 1.200 kuna ne može kupiti niti hrana’

Kada sam prvi put upisala studij, bila je 2017. godina i živjela sam u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu. Svi moji osnovni troškovi, u što računam i hranu i kupovinu higijenskih potrepština, mogli su se pokriti s 1.200 kn, što iz današnje perspektive zvuči nemoguće. Danas se s 1.200 kn ne može kupiti niti samo hrana, pa da se svaki dan ide u menzu za sva tri obroka – što se ne ide. Hrana je svakako postala najveći trošak, a to prije nije bio slučaj. Uživali smo u luksuzima izlazaka, cigareta i kupovini odjeće…

U ovih pet godina, apsolutno sve je poskupjelo. Iskreno, najviše me zaboli kada uđem u dućan i vidim da moja omiljena čokolada je sada na akciji skuplja nego što je bila po normalnoj cijeni prije pet godina – to mi je najbolji dokaz toga kolika je inflacija. Iako se na prvu čini da je u pitanju tek nekoliko kuna, te kune se itekako skupe na kraju mjeseca, kada nama ih fali i za odlazak u menzu. Zastrašujuće je da smo sada u situaciji da minimalni, osnovni troškovi prelaze i par tisuća kuna po osobi.

Promijenilo se dosta toga, pa sada više nemam ‘privilegiju’ smještaja u domu, pa su moji troškovi iznimno narasli, pa to u potpunosti zanemarujem kada uspoređujem situaciju. Kada bih krenula uspoređivati, ispalo bi da su moji troškovi skoro i četiri puta veći nego što su bili, što je dosta problematično. Studentska satnica je rasla, ali taj rast gotovo da se ne osjeti jer sav ‘plus’ ode na pokrivanje realnog ‘minusa’. Istina je da se sada s nekoliko tisuća kuna mjesečno uspije spojiti kraj s krajem, dok je prije samo pet godina, taj iznos značio kraljevski život.

studenti, studij, studiranje
Share via
Copy link
Powered by Social Snap